Zakon o zabrani diskriminacije Korak bliže Evropskoj uniji U konačnoj verziji, sporni član 21 glasi: "Seksualna orijentacija je privatna stvar i niko ne može biti pozvan da se javno izjasni o svojoj seksualnoj orijentaciji. Svako ima pravo na slobodu izražavanja svoje seksualne orijentacije, a diskriminatorsko postupanje zbog izražavanja seksualne orijentacije je zabranjeno". Kolika je ovo pitanje sporno dokazuje i činjenica da nema pouzdanih istraživačkih podataka o broju homoseksualno orijentisanih ljudi u Srbiji, a procene idu u rasponu od 5 do 35 % Piše MILENA STOŠIĆ Niš, SRBIJA Pre samo deset godina građani Srbije krili su se po podrumima i skloništima i bežali od NATO bombi, izolovani od ostatka Evrope i sveta. Danas Srbija najzad ispunjava i poslednji pravni uslov za stavljanje na belu šengen listu, kao jedan u nizu koraka ka EU - usvojen je Zakon o zabrani diskriminacije. Nakon prezentovanja predloga zakona stigle su primedbe tradicionalnih crkava i verskih zajednica na pojedine članove, zbog čega je akt 4. marta povučen na doradu. Medijska halabuka potrajala je dvadesetak dana, ali je zakon ipak izglasan u Skupštini Srbije 26. marta sa 127 glasova "za" (od 250). Iako građani Srbije smatraju da je stavljanje na belu šengen listu značajno za našu zemlju (87%), a usklađivanje zakonodavstva sa evropskim neophodan je uslov za ulazak u EU, ne može se nikako reći da je usvajanje ovog zakona prošlo glatko, bez protesta i preispitivanja - koja je i kolika cena ulaska u EU. Teško do Zakona Predlog zakona o zabrani diskriminacije izradili su stručnjaci iz nevladinog, civilnog i akademskog sektora, uz podršku Ministarstva rada i socijalne politike i Programa UN za razvoj (UNDP), kao i uz pomoć delegacije Evropske Komisije u Beogradu. Nacrt ovog zakona u decembru 2007. godine dobio je veoma povoljno mišljenje Venecijanske komisije Saveta Evrope, a javna rasprava održana je tokom novembra i decembra 2008. u više gradova Srbije. U izveštaju Evropske Komisije za 2008. godinu navodi se da u praksi još uvek postoji široko rasprostranjena diskriminacija. Tradicionalne crkve i verske zajednice istakle su, iznoseći svoje primedbe na predlog zakona, da nisu bile pozvane na javnu raspravu. U njihovom saopštenju navodi se da sporni predlog garantuje pravo na slobodu javnog izražavanja seksualne orijentacije, a da tako nešto ne postoji ni u jednom međunarodnom ugovoru o zabrani diskriminacije, ni u jednoj evropskoj direktivi, ni u jednom relevantnom evropskom ili svetskom zakonodavstvu. Boris Milićević, predsednik GSA (Gay-Straight Alliance) smatra da su tradicionalne crkve i verske zajednice imale prilike da učestvuju u javnoj raspravi, ali su one to izbegavale - "baš zato što ne prihvataju protivargumente. One su, zajedno sa desničarskim organizacijama, suštinski protiv koncepta jednakosti svih građana". U već pomenutom saopštenju, tradicionalne crkve i verske zajednice ogradile su se od sadejstva sa bilo kojom političkom strankom. Nakon povlačenja predloga ovog zakona GSA je objavila apel 91 nevladine organizacije za vraćanjem i usvajanjem zakona u neizmenjenom obliku. "I Evropska unija, i Savet Evrope, i Ujedinjene nacije i Evropska komisija eksplicitno su zahtevali od Srbije da u najskorije vreme donese sveobuhvatan antidiskriminacioni zakon, posebno navodeći Rome, nacionalne manjine, male verske zajednice, hendikepirane i LGBT populaciju (lezbejke, gej, biseksualne i transrodne osobe) kao grupe koje moraju biti zaštićene ovim zakonom", objašnjava za WAVE magazine Boris Milićević. Jedna od izmena koju su predložile tradicionalne crkve i verske zajednice sastojala se u brisanju dela - "svako ima pravo na slobodu izražavanja svoje seksualne orijentacije". U obrazloženju se kaže da ne vređa moral i verska uverenja sama seksualna orijentacija, već njeno javno izražavanje, kao i da sloboda izražavanja nije garancija slobode. Zanimljivo je da se u obrazloženju ne govori o homoseksualnoj ili "posebnoj", već o seksualnoj orijentaciji uopšte. Spec. med. psihologije Miroslava Vuković iz Savetovališta za seksualnu orijentaciju Zavoda za zdravstvenu zaštitu studenata Beograd, objašnjava za WAVE magazine da je "stav crkve i nauke o brojnim pitanjima različit, ne samo kada je reč o homoseksualnosti već generalno, a posebno kada su u pitanju seksualnost, odnosno seksualno ponašanje ljudi". Taj stav vezuje se u principu za zabranu predbračne i vanbračne seksualne aktivnosti, korišćenje kontracepcije, abortusu... Prema popisu Republičkog zavoda za statistiku iz 2002. godine, čak 7.123.611 građana Srbije, od 7.498.001 popisanih, izjasnilo se kao vernici. Postavlja se pitanje da li zaista svi oni poštuju seksualnu apstinenciju i ostale stavove crkava. S druge strane, 60% građana smatra da je crkva u pravu što osuđuje pojavu homoseksualnosti (prema istraživanju CeSID-a iz februara i marta 2008). Javna ili tajna orijentacija Mišljenja stručnjaka - psihologa i psihijatara o adekvatnosti upotrebe reči "orijentacija" u sintagmi seksualna orijentacija podeljena su. Neosporno je da ima onih koji smatraju da je homoseksualnost poremećaj polnog nagona, a kada je reč o građanima Srbije njih čak 70% slaže se sa tvrdnjom da je to bolest (prema istraživanju CeSID-a). Možda je razlog za takav stav i u tome što se tek skoro pojavilo saopštenje gde se homoseksualnost kao bolest negira: "Srpsko lekarsko društvo je 2008. godine, a na inicijativu Labrisa - Organizacije za lezbejska ljudska prava, izdalo saopštenje u kome se potvrđuje ovakav stručni stav", kaže Miroslava Vuković. Takođe, Boris Milićević podseća da je "homoseksualnost u Srbiji dekriminalizovana (1994.) i depatologizovana (istovremeno kada i Svetska zdravstvena organizacija 1990.)", što će reći još i pre početka procesa integracije Srbije u EU. Istraživanje CeSID-a pokazuje i da građani ne bi voleli / želeli: da su u srodstvu sa osobom homoseksualnih sklonosti, da se sa takvom osobom druže ili posećuju, da takva osoba ima rukovodeći položaj u državi i da im bude šef na poslu. Čak 75% ispitanika ne želi da takva osoba bude vaspitač / nastavnik njihovoj deci. Logično je onda zaključiti i da teško da ima roditelja kome bi bilo svejedno da se njegovo dete izjasni kao LGBT osoba. Kada je reč o broju homoseksualno orijentisanih ljudi u Srbiji danas - nema pouzdanih istraživačkih podataka, a procene idu u rasponu od 5 do 35%. "Prema procenama nekih NVO koje se bave pravima osoba neheteroseksualne orijentacije, u Srbiji ima 600-700.000 homoseksualnih osoba. Prema vrlo obuhvatnom istraživanju o zdravstvenom ponašanju srednjoškolske i studentske omladine (uzorak 5.385 studenata oba pola, iz svih univerzitetskih centara u Srbiji), u kome je učestvovala i naša ustanova, 2000. godine se kao heteroseksualno opredelilo 76,08% studenata, homoseksualno 1,21%, biseksualno - 4,03%, a 9,17% je izjavilo da nije sigurno u pogledu svoje seksualne orijentacije", navodi Miroslava Vuković. Na putu ka belom šengenu Cela priča oko Zakona o zabrani diskriminacije odigrala se veoma brzo. Verzija koja je na kraju usvojena kaže da se diskriminacijom neće smatrati postupanje sveštenika i verskih službenika u skladu sa njihovim uverenjima i zakonom. Izbrisan je stav koji se odnosi na transseksualce i konačno, član 21 oko koga se i najviše diskutovalo, sada glasi: "Seksualna orijentacija je privatna stvar i niko ne može biti pozvan da se javno izjasni o svojoj seksualnoj orijentaciji. Svako ima pravo na slobodu izražavanja svoje seksualne orijentacije, a diskriminatorsko postupanje zbog izražavanja seksualne orijentacije je zabranjeno." Kazne koje predviđa ovaj zakon kreću se od 5.000 do 100.000 dinara. Kakvi će biti efekti i koliko će ko biti zadovoljan ishodom, tek će se pokazati kroz praksu i primenu ovog pravnog akta. S obzirom da je zakon ipak usvojen i put ka belom šengenu prokrčen, možemo pretpostaviti da je i put Srbije ka Evropskoj uniji kraći za jedan korak, i to ne samo u smislu legislativa, već i u svesti ljudi o tome ko smo, gde smo i kuda idemo. (Objavljeno: 15.04.2009.) Anti-Discrimination Law One Step Closer to the European Union The final version of the article 21, which has caused most controversy, states: "Sexual orientation is a private matter and no one may be asked to publicly declare their sexual orientation. Everyone has the right to freely declare their sexual orientation, and discrimination against such declaration is prohibited". Even the fact that there are no reliable data that show the number of homosexually oriented people in Serbia, with the estimates ranging from 5 to 35 per cent, proves this to be a debatable question By MILENA STOŠIĆ from Niš, SERBIA Just 10 years ago people in Serbia hid in basements and bomb shelters, running away from NATO bombs, isolated from the rest of Europe and the world. Today, Serbia finally fulfills the last legal prerequisite to be put on the white Schengen list, as one of a number of steps towards the European Union - the Law on the Prohibition of Discrimination has been passed. After the presentation of the bill, a number of objections have been made by traditional churches and religious communities. Consequently, on March 4, the bill was withdrawn for final changes. Media frenzy went on for about 20 days, however, the Parliament passed the law on March 26, with 127 (out of 250) members voting "for" it. Even though Serbian citizens think it important for Serbia to be put on the white Schengen list (87% of them), and the alignment of Serbian legislation with that of the European Union is a necessary requirement for its joining the EU, it can by no means be said that everything went smoothly, without any protestations or reexaminations of the question-at what price should we join the EU? A Long Road to the Law The bill on the prohibition of discrimination was written by experts from the non-governmental, civil and academic fields, with the support from the Ministry of Labour and Social Policies and the United Nations Development Programme (UNDP), also with the aid from the European Commission's delegation in Belgrade. In December 2007, the Venice Commission of the European Council gave a very favourable opinion on the draft of this law, with the public debates taking place throughout November and December 2008 in a number of Serbian cities. The European Commission's report for 2008 confirmed an existing widespread discrimination. Traditional churches and religious communities have stressed, making their objections to the bill, that they have not been invited to a public debate. Their announcement states that the controversial bill guarantees the right to one's freedom to publicly express one's sexual orientation, however, it is stated, a thing like that does not exist in any of the international accords on the prohibition of discrimination, in any of the European directives, or in any relevant European or world legislations. Boris Milićević, the president of GSA (the Gay-Straight Alliance), finds that traditional churches and religious communities have had a chance to participate in open debates but have been evading them - "precisely because they don't accept counter-arguments. Alongside right wing organizations, they are essentially against the concept of equality for all citizens". In the afore-mentioned announcement traditional churches and religious communities have dissociated themselves from any political parties. After the withdrawal of the bill the GSA has proclaimed appeals from 91 non-governmental organizations demanding that the law be reinstated and passed in its original form. "Everyone, including the European Union, the Council of Europe, the United Nations and the European Commission, have explicitly demanded that Serbia should pass a comprehensive anti-discrimination law at the shortest possible time, especially mentioning the Roma people, ethnic minorities, small religious communities, the disabled and the LGBT population (lesbian, gay, bisexual and transgender people) as groups which must be protected by this law", explains Boris Milićević for Wave magazine. One of the amendments suggested by traditional churches and religious communities has been to delete the part which says - "everyone has the right to freely declare their sexual orientation". They explain that the sexual orientation in itself is not an affront to moral or religious convictions, but its public declaration is. It is also stated that the freedom to declare one's sexual orientation is not a guarantee of freedom itself. What is interesting is that they do not talk about homosexual or "different" orientation in their announcement, but about sexual orientation in general. A specialist in clinical psychology, Miroslava Vuković, who works as a counsellor for sexual orientation at the Student Policlinic in Belgrade, explains for Wave magazine that "Church and science have different positions regarding numerous issues not just homosexuality, however, they are particularly dissimilar when it comes to sexuality and people's sexual behaviour". Church's position refers to the prohibition of pre-marital and extra-marital sexual activity, birth control, abortion and so on. According to the Census conducted by the Serbian Institute for Statistics in 2002, as much as 7,123,611 out of 7,498,001 enlisted citizens declared themselves as believers. The question is whether they really abide by sexual abstinence and other positions of the church. On the other hand, 60% of citizens think that Church is right to condemn homosexuality (according to CeSID's polls dating from February and March 2008). Public or Secret Orientation Experts - psychologists and psychiatrists differ on the question of the adequacy of the word "orientation" when used in a noun phrase sexual orientation. Undoubtedly, there are those who consider homosexuality a disorder in the sex drive, and as much as 70% of Serbian citizens think it a disease (according to CeSID's polls). A cause for such a position may be in the fact that the announcement, denying the opinion that homosexuality is a disease, has appeared only recently: "In 2008, the Serbian Medical Society, at the initiative from Labris - an organization which deals with human rights for the lesbians, issued an announcement in confirmation of this expert opinion", says Miroslava Vuković. In addition, Boris Milićević reminds that "homosexuality in Serbia is decriminalized (1994) and depathologized (simultaneously as the World Health Organization, 1990)", even before Serbia has begun the process of integration into the EU. Polls conducted by CeSID also show that people would not want to be related to a homosexual person, would not want to socialize with such a person, would not want such a person to have a managerial position in the state or be their superior at work. As much as 75% of examinees would not want a homosexual person to teach their children. It seems that there hardly is a parent who would not mind if their child declared himself an LGBT person. When it comes to the number of homosexually oriented people in Serbia today - there are no reliable data, with the estimates ranging from 5 to 35%. "According to some estimates given by NGOs which deal with the rights of non-heterosexual people, there are between 600 and 700 thousand homosexuals in Serbia. According to a very comprehensive research on health behaviour of high school and university students (a sample of 5,385 students of both genders, from every university centre in Serbia), with the participation of our institution as well, in 2000, there were 76,08% of heterosexually oriented, 1,21% of homosexually oriented, 4,03% of bisexually oriented students and 9,17% of them stated they were unsure about their sexual orientation", says Miroslava Vuković. On the Way towards the White Schengen The whole story about the anti-discrimination law has occurred pretty fast. The final version, which has been passed in the end, states that the actions by ministers and other religious officials, in line with their convictions and laws, would not be considered discriminatory. The position regarding transsexuals has been deleted and finally, article 21, which has caused most controversy, now states: "Sexual orientation is a private matter and no one may be asked to publicly declare their sexual orientation. Everyone has the right to freely declare their sexual orientation, and discrimination against such declaration is prohibited". Fines envisaged by this law go from 5,000 to 100,000 RSD. The effects and the amount of satisfaction in people with the law are yet to be seen when this legal decision is put into practice and use. Taking into consideration that, in the end, the law has been passed, thus clearing the way towards the white Schengen; one can assume that Serbia is one step closer to the EU, not only when the legislative body is considered but people's consciousness about who they are, where they are and where they are going as well. (Published: 10.04.2009.) | ||
Korak bliže Evropskoj uniji/One Step Closer to the European Union
Istinomer u službi građana
Intervju: Vukosava Crnjanski, osnivač Istinomera
Istinomer u službi građana
Mislim da je sada trenutak da civilni sektor i nevladine organizacije budu "watch dog", da postoji civilna kontrola u državi. To je ustvari prava demokratija, da građani imaju pravo i učestvuju u donošenju odluka. Ako smo već izabrali sve te ljude koji su na pozicijama, onda hajde da se malo aktiviramo i u kontroli onoga što rade
Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)
Niš, SRBIJA
Istinomer (www.istinomer.rs) je građanski aktivistički poduhvat izgradnje i održavanja interaktivnog sajta na kome se citiraju, analiziraju, ocenjuju i komentarišu važne izjave političara i drugih javnih ličnosti. Ovaj sajt lansiran je početkom decembra i već je privukao značajnu pažnju sa različitih strana, pretendujući da uzme maha u kreiranju javnog mnjenja. Ideja se tiče promocije odgovornosti za javno izgovorenu reč i poziva na objektivnost, aktivizam, demokratiju u pravom smislu te reči i suprotstavljanje kulturi zaborava, koja se u Srbiji pomno gaji.
Na sajtu postoje tri kategorije - istinitost, doslednost i ispunjena obećanja. Takođe, na Istinomeru je moguće pročitati i biografije svih ličnosti čije se izjave komentarišu i najvažnije od svega - postoji mogućnost dvosmerne komunikacije sa njima, kao i sa građanima. Kako sve to funkcioniše, WAVE magazine je pitao Vukosavu Crnjanski, koja je osnivač Istinomera. Prema njenim rečima, za ovo kratko vreme već postoji 200 registrovanih korisnika portala i oko 3,500 poseta: "Napravili smo jedan veliki pano na kome su građani mogli da ocenjuju političare i mislim da je do sada postignut veliki uspeh. Očigledno je reakcija jako pozitivna", kaže Crnjanski.
Kako je nastala ideja za jedan ovakav projekat?
Na ideju sam došla gledajući CNN i kampanju Mek Kejn - Obama. Na njihovim vestima bi se povremeno pojavljivao istinomer (truth-o-meter), odnosno novinari bi ocenjivali istinitost izjava i/ili optužbi Mekkejna na račun Obame i obrnuto. To me je potpuno fasciniralo - dva političara u trci za američke izbore i neko kompetentan sa strane to posmatra i procenjuje da li oni govore istinu ili ne, a javnost im potpuno veruje! To je ono što je nama u Srbiji nedostajalo. Paralelno se dešavala i ona priča sa Velimirom Ilićem, tadašnjim ministrom za kapitalne investicije, koji je imao čuveni komentar - "E ljudi, pa u redu je da kraduckate, ali sad već kradete", pa je sada problem. Ono što je za mene bilo strašno jeste da ministar u vladi izgovori tako nešto, da to bude javno objavljeno i emitovano na svim televizijama, a da nema nikakve reakcije javnosti. Tako sam došla na ideju da pokušam da napravim Istinomer sa timom ljudi, sa svojim kolegama iz nevladine organizacije LiNET.
Šta mislite, zašto nema reakcije javnosti na ovakve i slične izjave?
Mislim da je sada taj trenutak da civilni sektor i nevladine organizacije budu taj "watch dog", da postoji civilna kontrola u državi. To je u stvari prava demokratija, da građani imaju pravo i učestvuju u donošenju odluka. Ako smo već izabrali sve te ljude koji su na pozicijama, onda hajde da se malo aktiviramo i u kontroli onoga što oni rade. Tužno je da u Srbiji ima građana koji kažu "ok, pa kradite", "svi su ti političari isti" ili "ne interesuje me". Kako može da te ne interesuje? To su tvoji novci. Oni koriste novac koji si ti zaradio da bi napravili tu državu boljom. Pa na kome je da to kontroliše nego na nama. Hoću da živim u zemlji u kojoj se garantuje sloboda, hoću da znam šta političari rade, kako donose odluke. Neću da nam se ponove devedesete.
U razvoju ideje pred osnivačima su se našle prepreke u vidu finansija, kredibiliteta i neiskustva u vezi sa novinarstvom. Kako ste ih prevazišli?
Dobili smo različite ponude za izradu sajta, ali je na kraju jedna kompanija prepoznala našu ideju kao vrednu i ušla u poslovni rizik ulažući svoje vreme i novac, bez izvesnosti nadoknade za svoje usluge. U pitanju je firma Inbox koja je jedna od najboljih u Srbiji, a i u regionu. Sve nam je išlo na ruku - od toga da sam oformila tim ljudi koji je spreman da volontira, preko sajta, rešavajući problem medija korišćenjem interneta. Onda je došao na red kredibilitet. Izlistali smo koga bismo voleli da imamo u svom timu kao Savetodavni odbor, koji će da prenese kredibilitet celom projektu i ideji. Njega sada čine: Rodoljub Šabić (Poverenik za informacije od javnog značaja), Zoran Sekulić (glavni i odgovorni urednik Foneta), Svetlana Logar (direktorka Strategic marketinga), Velimir Ćurgus Kazimir (direktor Ebart medijske arhive) i Dragan Kremer (medijski analitičar). Cilj nam je bio da povežemo i okupimo ljude koji imaju veze sa politikom, ali nisu markirani pripadnošću nekoj političkoj stranci. To je petoro ljudi koji zaista ima kredibilitet, koji su napravili nešto u svom poslu, odgovorni ljudi i viđeni u javnosti kao oni kojima se može verovati. I to je ono što je nama trebalo, a svi oni su odmah afirmativno odgovorili na naš poziv. I tako je krenula priča.
Ko konkretno "meri istinu"?
Mi smo kao NVO LiNET započeli akciju, ali smo znali da naš kapacitet nije dovoljno veliki da možemo to da završimo, pa smo uključili u rad novinare, političke analitičare, ljude koji su zainteresovani za politiku i promociju odgovornosti za javno izgovorenu reč i, naravno građane koji žele da se uključe. Mi imamo određene izjave koje potvrđujemo ili demantujemo drugim izjavama iste osobe ili stručnjaka ili sa dve različite strane. Važno je da to što sajt objavljuje jesu isključivo i samo činjenice.
Vi pozivate političare i druge javne ličnosti na odgovornost za javno izgovorenu reč i obećanja. Kako su oni zapravo prozvani i kako mogu da repliciraju?
Mi hoćemo da budemo partneri sa političarima. Mislimo da promocija odgovornosti za javno izgovorenu reč mora da ide sa obe strane - političari i javne ličnosti i građani i civilni sektor, i da, ako svi zajedno radimo, možemo da unapredimo odgovornost u našem javnom i političkom životu. Poslali smo jednom pismo svim akterima: poslanicima, strankama, ministrima - u kome smo predstavili projekat, pozvali ih na saradnju, dali im naše kontakte i rekli - mi počinjemo ovo da pratimo, verujemo da ćete iskoristiti i za svoju promociju; sve što vam ne odgovara u smislu - sa čime se ne slažete imate pravo da demantujete i imaćete svoje naloge na sajtu sa šifrom.
I da li je bilo reakcija na pismo?
Jedini odgovor za ovo kratko vreme dobili smo iz Kancelarije za medije Ministarstva odbrane ministra Šutanovca, gde su nam skrenuli pažnju da smo pogrešili u nekom datumu u njegovoj biografiji, što je za mene fantastična stvar. To znači da su oni pregledali sajt, njima je stalo da istinitost bude objavljena, kontaktirali su nas i mi smo odmah izvršili korekciju. Nadam se budućem partnerstvu i sa svim ostalim ministarstvima. Danas su sve tri skale - doslednost, istinitost i ispunjenje obećanja - nažalost crvene, ali mi želimo da nađemo pozitivne primere, a ne da guramo prst u oko.
Zašto ste se opredelili za internet kao kanal komunikacije?
Zato što je to medij na kome nema cenzure, gde niko ne može da vas stopira u celoj priči. A mislimo da ovde mediji, koliko god delovalo spolja da su slobodni - nisu; vrlo je važno šta emitujete i kakve vesti, novac tu igra veliku ulogu. Mora da se traži profesionalizam i odgovornost i od njih u kreiranju javnog mnjenja. Ja se iskreno nadam da će istina u Srbiji početi konačno nešto da znači, da ćemo svi meriti kako ćemo glasati sutra po tome da li nas lažu ili ne.
Šta je sa javnošću koja ne koristi internet kao medij?
Svesni smo da je korišćenje interneta limitirano. Ono što želimo da vidimo je Istinomer na nacionalnoj televiziji u nekoj mini formi kao izjava dana ili istina dana, u kontinuitetu, a za početak bih volela da krenemo sa nekim novinama koje imaju veliki tiraž. Veb sajt će biti i tada otvoren za građane, ali naša ideja je da se ne zaustavimo samo na ovoj verziji, već da napravimo jednu internet zajednicu poput Facebooka.
Da li planirate saradnju i partnerstva i van institucija vlasti?
Ja bih volela da vidim istinomere ne samo u ministarstvima, nego i u lokalnoj samoupravi, da nam se javljaju građani iz svih opština i da krenu u taj lokalni "watch dog". Što se tiče saradnje, nas je dva dana posle lansiranja sajta na Facebooku kontaktirala ekipa Yellow cab-a, tako da smo počeli da sarađujemo sa njima. Mi svakako moramo da razmišljamo o održivosti. Ono za šta se mi zalažemo kao organizacija je međusektorska saradnja. Ja bih volela da sutra nađemo kompanije kojima je u interesu da političari i javne ličnosti govore istinu i koje bi nas finansirale. To je i garant jedne ozbiljne poslovne atmosfere. Ono što svakako nećemo raditi je razmena banera ili primanje novca od političkih partija jer je to sukob interesa i onda cela priča nema smisla. Takođe nećemo razmenjivati banere i sakupljati novac od religijskih organizacija jer i njih pratimo, i naravno ne dolaze u obzir pornografski sadržaji. Za ostale je saradnja moguća. Hoćemo da budemo i resurs za medije, jer je danas uloga novinara u Srbiji stavljena na jedan nizak nivo, novinarstvo je umnogome degradirano. Hoćemo da mediji nađu kod nas informacije od kojih mogu da prave priče, da se unapredi istraživačko novinarstvo.
Posetioci sajta mogu da prate i poznati nedeljni pregled Ljubomira Živkova - Retrovizor, koji je nedavno skinut sa televizije B92?
Na Istinomeru ponovo radi Retrovizor. Gospodin Ljubomir Živkov je podržao ovu ideju i pristao je da radi sa nama. Iako je po njegovim rečima završio priču sa Retrovizorom, na Istinomeru je osvanuo Retrovizor II i to je za nas veliko priznanje, kao da smo dobili Majkl Džordana u košarkaški tim.
(Objavljeno u INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 19.12.2009.)
Istinomer u službi građana
Mislim da je sada trenutak da civilni sektor i nevladine organizacije budu "watch dog", da postoji civilna kontrola u državi. To je ustvari prava demokratija, da građani imaju pravo i učestvuju u donošenju odluka. Ako smo već izabrali sve te ljude koji su na pozicijama, onda hajde da se malo aktiviramo i u kontroli onoga što rade
Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)
Niš, SRBIJA
Istinomer (www.istinomer.rs) je građanski aktivistički poduhvat izgradnje i održavanja interaktivnog sajta na kome se citiraju, analiziraju, ocenjuju i komentarišu važne izjave političara i drugih javnih ličnosti. Ovaj sajt lansiran je početkom decembra i već je privukao značajnu pažnju sa različitih strana, pretendujući da uzme maha u kreiranju javnog mnjenja. Ideja se tiče promocije odgovornosti za javno izgovorenu reč i poziva na objektivnost, aktivizam, demokratiju u pravom smislu te reči i suprotstavljanje kulturi zaborava, koja se u Srbiji pomno gaji.Na sajtu postoje tri kategorije - istinitost, doslednost i ispunjena obećanja. Takođe, na Istinomeru je moguće pročitati i biografije svih ličnosti čije se izjave komentarišu i najvažnije od svega - postoji mogućnost dvosmerne komunikacije sa njima, kao i sa građanima. Kako sve to funkcioniše, WAVE magazine je pitao Vukosavu Crnjanski, koja je osnivač Istinomera. Prema njenim rečima, za ovo kratko vreme već postoji 200 registrovanih korisnika portala i oko 3,500 poseta: "Napravili smo jedan veliki pano na kome su građani mogli da ocenjuju političare i mislim da je do sada postignut veliki uspeh. Očigledno je reakcija jako pozitivna", kaže Crnjanski.
Kako je nastala ideja za jedan ovakav projekat?
Na ideju sam došla gledajući CNN i kampanju Mek Kejn - Obama. Na njihovim vestima bi se povremeno pojavljivao istinomer (truth-o-meter), odnosno novinari bi ocenjivali istinitost izjava i/ili optužbi Mekkejna na račun Obame i obrnuto. To me je potpuno fasciniralo - dva političara u trci za američke izbore i neko kompetentan sa strane to posmatra i procenjuje da li oni govore istinu ili ne, a javnost im potpuno veruje! To je ono što je nama u Srbiji nedostajalo. Paralelno se dešavala i ona priča sa Velimirom Ilićem, tadašnjim ministrom za kapitalne investicije, koji je imao čuveni komentar - "E ljudi, pa u redu je da kraduckate, ali sad već kradete", pa je sada problem. Ono što je za mene bilo strašno jeste da ministar u vladi izgovori tako nešto, da to bude javno objavljeno i emitovano na svim televizijama, a da nema nikakve reakcije javnosti. Tako sam došla na ideju da pokušam da napravim Istinomer sa timom ljudi, sa svojim kolegama iz nevladine organizacije LiNET.
Šta mislite, zašto nema reakcije javnosti na ovakve i slične izjave?
Mislim da je sada taj trenutak da civilni sektor i nevladine organizacije budu taj "watch dog", da postoji civilna kontrola u državi. To je u stvari prava demokratija, da građani imaju pravo i učestvuju u donošenju odluka. Ako smo već izabrali sve te ljude koji su na pozicijama, onda hajde da se malo aktiviramo i u kontroli onoga što oni rade. Tužno je da u Srbiji ima građana koji kažu "ok, pa kradite", "svi su ti političari isti" ili "ne interesuje me". Kako može da te ne interesuje? To su tvoji novci. Oni koriste novac koji si ti zaradio da bi napravili tu državu boljom. Pa na kome je da to kontroliše nego na nama. Hoću da živim u zemlji u kojoj se garantuje sloboda, hoću da znam šta političari rade, kako donose odluke. Neću da nam se ponove devedesete.
U razvoju ideje pred osnivačima su se našle prepreke u vidu finansija, kredibiliteta i neiskustva u vezi sa novinarstvom. Kako ste ih prevazišli?
Dobili smo različite ponude za izradu sajta, ali je na kraju jedna kompanija prepoznala našu ideju kao vrednu i ušla u poslovni rizik ulažući svoje vreme i novac, bez izvesnosti nadoknade za svoje usluge. U pitanju je firma Inbox koja je jedna od najboljih u Srbiji, a i u regionu. Sve nam je išlo na ruku - od toga da sam oformila tim ljudi koji je spreman da volontira, preko sajta, rešavajući problem medija korišćenjem interneta. Onda je došao na red kredibilitet. Izlistali smo koga bismo voleli da imamo u svom timu kao Savetodavni odbor, koji će da prenese kredibilitet celom projektu i ideji. Njega sada čine: Rodoljub Šabić (Poverenik za informacije od javnog značaja), Zoran Sekulić (glavni i odgovorni urednik Foneta), Svetlana Logar (direktorka Strategic marketinga), Velimir Ćurgus Kazimir (direktor Ebart medijske arhive) i Dragan Kremer (medijski analitičar). Cilj nam je bio da povežemo i okupimo ljude koji imaju veze sa politikom, ali nisu markirani pripadnošću nekoj političkoj stranci. To je petoro ljudi koji zaista ima kredibilitet, koji su napravili nešto u svom poslu, odgovorni ljudi i viđeni u javnosti kao oni kojima se može verovati. I to je ono što je nama trebalo, a svi oni su odmah afirmativno odgovorili na naš poziv. I tako je krenula priča.Ko konkretno "meri istinu"?
Mi smo kao NVO LiNET započeli akciju, ali smo znali da naš kapacitet nije dovoljno veliki da možemo to da završimo, pa smo uključili u rad novinare, političke analitičare, ljude koji su zainteresovani za politiku i promociju odgovornosti za javno izgovorenu reč i, naravno građane koji žele da se uključe. Mi imamo određene izjave koje potvrđujemo ili demantujemo drugim izjavama iste osobe ili stručnjaka ili sa dve različite strane. Važno je da to što sajt objavljuje jesu isključivo i samo činjenice.
Vi pozivate političare i druge javne ličnosti na odgovornost za javno izgovorenu reč i obećanja. Kako su oni zapravo prozvani i kako mogu da repliciraju?
Mi hoćemo da budemo partneri sa političarima. Mislimo da promocija odgovornosti za javno izgovorenu reč mora da ide sa obe strane - političari i javne ličnosti i građani i civilni sektor, i da, ako svi zajedno radimo, možemo da unapredimo odgovornost u našem javnom i političkom životu. Poslali smo jednom pismo svim akterima: poslanicima, strankama, ministrima - u kome smo predstavili projekat, pozvali ih na saradnju, dali im naše kontakte i rekli - mi počinjemo ovo da pratimo, verujemo da ćete iskoristiti i za svoju promociju; sve što vam ne odgovara u smislu - sa čime se ne slažete imate pravo da demantujete i imaćete svoje naloge na sajtu sa šifrom.
I da li je bilo reakcija na pismo?
Jedini odgovor za ovo kratko vreme dobili smo iz Kancelarije za medije Ministarstva odbrane ministra Šutanovca, gde su nam skrenuli pažnju da smo pogrešili u nekom datumu u njegovoj biografiji, što je za mene fantastična stvar. To znači da su oni pregledali sajt, njima je stalo da istinitost bude objavljena, kontaktirali su nas i mi smo odmah izvršili korekciju. Nadam se budućem partnerstvu i sa svim ostalim ministarstvima. Danas su sve tri skale - doslednost, istinitost i ispunjenje obećanja - nažalost crvene, ali mi želimo da nađemo pozitivne primere, a ne da guramo prst u oko.
Zašto ste se opredelili za internet kao kanal komunikacije?
Zato što je to medij na kome nema cenzure, gde niko ne može da vas stopira u celoj priči. A mislimo da ovde mediji, koliko god delovalo spolja da su slobodni - nisu; vrlo je važno šta emitujete i kakve vesti, novac tu igra veliku ulogu. Mora da se traži profesionalizam i odgovornost i od njih u kreiranju javnog mnjenja. Ja se iskreno nadam da će istina u Srbiji početi konačno nešto da znači, da ćemo svi meriti kako ćemo glasati sutra po tome da li nas lažu ili ne.
Šta je sa javnošću koja ne koristi internet kao medij?
Svesni smo da je korišćenje interneta limitirano. Ono što želimo da vidimo je Istinomer na nacionalnoj televiziji u nekoj mini formi kao izjava dana ili istina dana, u kontinuitetu, a za početak bih volela da krenemo sa nekim novinama koje imaju veliki tiraž. Veb sajt će biti i tada otvoren za građane, ali naša ideja je da se ne zaustavimo samo na ovoj verziji, već da napravimo jednu internet zajednicu poput Facebooka.
Da li planirate saradnju i partnerstva i van institucija vlasti?
Ja bih volela da vidim istinomere ne samo u ministarstvima, nego i u lokalnoj samoupravi, da nam se javljaju građani iz svih opština i da krenu u taj lokalni "watch dog". Što se tiče saradnje, nas je dva dana posle lansiranja sajta na Facebooku kontaktirala ekipa Yellow cab-a, tako da smo počeli da sarađujemo sa njima. Mi svakako moramo da razmišljamo o održivosti. Ono za šta se mi zalažemo kao organizacija je međusektorska saradnja. Ja bih volela da sutra nađemo kompanije kojima je u interesu da političari i javne ličnosti govore istinu i koje bi nas finansirale. To je i garant jedne ozbiljne poslovne atmosfere. Ono što svakako nećemo raditi je razmena banera ili primanje novca od političkih partija jer je to sukob interesa i onda cela priča nema smisla. Takođe nećemo razmenjivati banere i sakupljati novac od religijskih organizacija jer i njih pratimo, i naravno ne dolaze u obzir pornografski sadržaji. Za ostale je saradnja moguća. Hoćemo da budemo i resurs za medije, jer je danas uloga novinara u Srbiji stavljena na jedan nizak nivo, novinarstvo je umnogome degradirano. Hoćemo da mediji nađu kod nas informacije od kojih mogu da prave priče, da se unapredi istraživačko novinarstvo.
Posetioci sajta mogu da prate i poznati nedeljni pregled Ljubomira Živkova - Retrovizor, koji je nedavno skinut sa televizije B92?
Na Istinomeru ponovo radi Retrovizor. Gospodin Ljubomir Živkov je podržao ovu ideju i pristao je da radi sa nama. Iako je po njegovim rečima završio priču sa Retrovizorom, na Istinomeru je osvanuo Retrovizor II i to je za nas veliko priznanje, kao da smo dobili Majkl Džordana u košarkaški tim.
(Objavljeno u INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 19.12.2009.)
SRBIJA U EU - Kandidatura za članstvo u EU 22. decembra
SRBIJA U EU - Kandidatura za članstvo u EU 22. decembra
Savet za evropske integracije, koji je osnovala Vlada Srbije za davanje strateških smernica i stvaranje nacionalnog konsenzusa po pitanju pristupanja Srbije, predložio je 19. decembra Vladi Srbije da donese odluku o podnošenju kandidature za prijem Srbije u članstvo EU do kraja 2009. godine. Nakon zasedanja Saveta, na sednici Vlade doneta je odluka u korist ovog predloga. Predsednik Srbije Boris Tadić i premijer Mirko Cvetković potpisali su u ime Vlade zahtev i memorandum za podnošenje kandidature za punopravno članstvo Srbije u EU. Tadić je čestitao građanima Srbije bez čije odluke, kako je naglasio, ne bi bilo moguće da naša zemlja podnese kandidaturu. “Podnošenje kandidature predstavlja prekretnicu i novu etapu koja će zahtevati duboke i bolne reforme, ali će na kraju građanima i njihovim porodicama doneti korist”, izjavio je Tadić.
Mnogi evropski lideri poput ministra spoljnih poslova Švedske Karla Bilta i Italije Franka Fratinija, dali su zeleno svetlo ovoj odluci koja potvrđuje nedvosmislenu evropsku perspektivu Srbije i svesrdno je podržali.
Zahtev za kandidaturu predsednik Tadić će predati 22. decembra (sutra) premijeru Švedske Frederiku Rajnfeltu i taj zahtev će od 1. januara preuzeti Španija, koja će tada otpočeti svoje predsedavanje unijom. Rajnfelt, koji je odluku o apliciranju ocenio kao istorijski korak za Srbiju, rekao je da će sa zadovoljstvom primiti predsednika Srbije Borisa Tadića u Stokholmu 22. decembra, kada će zahtev za članstvo zvanično biti podnet. Predsedavanje Španije koja je jedna od 5 EU zemalja koje nisu priznale jednostranu nezavisnost Kosova i čiji je Ministar spoljnih poslova Migel Anhel Moratinos takođe izneo pozitivne stavove o kandidaturi Srbije, svakako je ohrabrujuća okolnost u prihvatanju ovog zahteva Srbije.
Iako SSP nisu ratifikovale sve zemlje članice EU i evropski parlament, ova odluka se ocenjuje kao pravovremena i u skladu sa dugoročnim strateškim ciljevima Srbije u kontekstu evrointegracija. Kad je reč o saradnji sa Hagom, koja se često pominje kao kamen spoticanja, Predsednik Srbije rekao je da nema nikakve dileme da Švedska i bez hapšenja haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića može da odredi datum za podnošenje kandidature, jer Srbija čini sve da okonča saradnju sa Haškim tribunalom.
Izvojevanje bele šengenske liste i odmrzavanje Prelaznog trgovinskog sporazuma, saradnja sa Hagom, kao i ispunjavanje obaveza i kriterijuma sa “mape puta” otvorili su vrata Srbiji ka statusu kandidata za članstvo u EU koji se prognozira do kraja sledeće godine. “Srbija je trasirala pravce kojima će se kretati u narednom periodu i pokazala da deli težnje evropskih država", rekao je premijer Cvetković. Na ovaj način polako počinju da se potvrđuju i ostvaruju očekivanja i želje građana Srbije koji su sasvim opravdano u većinskom broju od početka evrointegracijskih aspiracija zemlje, pružali podršku ovoj ideji i pristupanju porodici evropskih naroda.
(Objavljeno na www.europeanhouses.org: decembar .2009.)
Veliki dan za građane Srbije - Srbija na belom šengenu
Veliki dan za građane Srbije - Srbija na belom šengenu
Ministri unutrašnjih poslova i pravosuđa EU usvojili su dopunu Regulative 539/2001, što znači beli šengen za građane Srbije. Vizna liberalizacija važiće, kako je napomenuo Vinsent Dežer – šef Delegacije Evropske Komisije u Srbiji, za onih milion i po građana koji su do sada sebi obezbedili biometrijski pasoš. U šengenskom prostoru biće moguće boraviti turistički 90 dana od dana ulaska. Što se tiče građana koji još uvek nemaju biometrijski pasoš procedura će ostati ista i oni će plaćati vizu i kao i do sada dostavljati neophodnu dokumentaciju. Ograničenja postoje i kad je reč o građanima Kosova. Takođe za druge svrhe putovanja poput studiranja, rada i sl. biometrijski pasoš neće biti dovoljan, već se mora tražiti odobrenje. Biometrijski pasoš otvara vrata u 25 zemalja članica EU, kao i u još tri zemlje koje su potpisnice Šengenskog sporazuma – Island, Norvešku i Švajcarsku. Odluka pak ne važi za Veliku Britaniju i Irsku. Međutim, kako je britanski ambasador u Beogradu Stiven Vordsvort izjavio, sledeća procena od rizika od imigracije biće data 2011. god. na osnovu koje se nekim zemljama nameće viza a nekima ukida.
“Ukidanje viza nije poklon već rezultat tesne saradnje Brisela i Beograda”, rekao je švedski ambasador Krister Bringeus. Zadovoljstvo ovim korakom, kao i svetle perspektive Srbije i uopšte Zapadnog Balkana kad je reč o evro integracijama izrazili su i Oli Ren, komesar za proširenje EU, kao i potpredsednik Evropske komisije Žak Baro.
Čestitajući građanima Srbije juče na konferenciji u Briselu, predsednik Boris Tadić je podvukao da je ovo veliki dan za građane Srbije.
(Objavljeno na www.europeanhouses.org: novembar .2009.)
Alternativna istorija kulturne svesti
Projekat "Lobi kulture"
Alternativna istorija kulturne svesti
Utisak ovih umetnika je da se mišljenje ljudi razlikuje na nivou: provincija - grad, kao i po starosnom dobu, a da mladi najčešće izražavaju nadu o studiranju u Evropi, kao i o implementaciji nekih evropskih obrazovnih programa na srpske univerzitete. "Ima raznovrsnih odgovora - od klanja svinja po dvorištima, od čije zabrane zaziru seljaci u Vojvodini, do potrebe za javnim toaletima u Beogradu"
Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)
Vranje, SRBIJA
Fotografija, zvučni zapis i odgovor na pitanje - "Šta mislite da će se promeniti ili nestati kada vaša zemlja uđe u Evropsku uniju?" - uzduž i popreko zemalja Zapadnog Balkana, predstavlja osnovnu ideju projekta "Lobi kulture", čiji je cilj da zabeleži jedan istorijski i kulturni trenutak regiona u tranziciji, koji teži ulasku u Evropsku uniju. Po dva umetnika iz svake zemlje (Albanija, BiH, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, plus Kosovo pod rezolucijom UN 1244) angažovano je da u susednoj zemlji sprovede istraživanje i prikupi materijal baziran na subjektivnim stavovima građana. Glavni koordinator projekta je nevladina organizacija "Kiosk" iz Beograda, u partnerstvu sa regionalnim centrima za savremenu umetnost. Među donatorima projekta je program za umetnost British Council-a (British Council Creative Collaboration), Fond za otvoreno društvo Srbija, Evropski fond za kulturu (European cultural fondation) i drugi.
Aleksandar Grozdanovski i Ljupčo Temelkovski su vizuelni umetnici iz Bitolja (Makedonija) koji su u oktobru 16 dana putovali po Srbiji i prikupljali materijal, koji će po završetku projekta biti prezentovan na internetu u formi knjige, kao interaktivna putujuća izložba i GPS mapa, putem koje će ljudi moći da pregledaju umetnički rad kroz region.
- Ovo je jedan kreativni proces, eksperiment. Stvaramo alternativnu istoriju kulturne svesti u datom momentu, koja do sada i na ovaj način nije rađena na ovom prostoru - objašnjava za WAVE magazine Aleksandar Grozdanovski na isteku petnaestog dana istraživanja po Srbiji, u Vranju.
- Naša ruta obuhvatila je 13 gradova u Srbiji - Suboticu, Beograd, Vršac, Plandište, Loznicu, Užice, Novi Sad, Novi Pazar, Niš, Bor, Jagodinu, Vranje i Bujanovac. Sagovornici se biraju slučajnim izborom na ulici ili uz pomoć lokalnih koordinatora i kontakata. U proseku se radi sa pet do deset ljudi po gradu i to su osobe različitog profila, od poljoprivrednika do intelektualaca - kaže Grozdanovski. Ovakav pristup ne predstavlja klasično institucionalno i statističko ispitivanje javnog mnjenja, ali svakako svedoči o informisanosti ljudi sa raznih podneblja o Evropskoj uniji i šta članstvo njihove zemlje u EU za njih znači na jednom subjektivnijem i ličnijem nivou.
- Mislim da je ovo baš dobar projekat, jer niko ne radi na ovakav način. Iz odgovora se vidi koliko ljudi uopšte razmišljaju o EU. Bilo je sasvim nerealnih odgovora u kojima se očekuje vaskrs finansijske situacije od ulaska u EU. Neki ljudi su pričali i po pola sata. Na kraju ćemo izabrati po dve-tri rečenice koje će pratiti fotografiju, a biće dostupan i audio zapis odgovora. Napraviće se i GPS mapiranje i uneti koordinate, da se tačno zna gde je urađen intervju ili napravljena fotografija - rekao je za WAVE magazine Ljupčo Temelkovski. Njegov lični utisak je da ljudi u pojedinim mestima u Srbiji i nisu mnogo informisani o značenju i značaju EU u odnosu na Srbiju i njih same.
- Mnoge ljude EU uopšte i ne zanima, jer oni imaju egzistencijalnih problema da prežive. I oni se uopšte i ne nadaju članstvu. Totalna depresija je recimo u Boru i to se jasno vidi samo šetnjom kroz grad. Oni kao da žive u nekoj svojoj dimenziji.
Grozdanovski takođe deli mišljenje da nivo informisanosti o evrointegracijama nije dovoljan, ali da su ljudi mahom komunikativni i žele da govore.
- Nismo imali nikakvih problema ili distance, izuzev u Jagodini i Vranju, gde je bilo ljudi koji nisu znali ili imali šta da kažu, a u ovim gradovima bilo je i onih koji su želeli da ostanu anonimni.
Utisak ovih umetnika je da se mišljenje ljudi razlikuje na nivou: provincija - grad, kao i po starosnom dobu, a da mladi najčešće izražavaju nadu o studiranju u Evropi kao i o implementaciji nekih evropskih obrazovnih programa na srpske univerzitete.
- Ima raznovrsnih odgovora - od klanja svinja po dvorištima, od čije zabrane zaziru seljaci u Vojvodini, do potrebe za javnim toaletima u Beogradu. Cela ruta je bila zanimljiva. Žalim što nismo ostali u Novom Pazaru dan duže - kaže Grozdanovski.
Temelkovski dodaje da je Novi Pazar interesantan jer je drugačiji, zbog velikog prisustva muslimanske populacije: "Ljudi tamo se bave tekstilom i dosta pričaju o otvaranju tržišta da bi mogli da plasiraju svoje proizvode".
Ovo istraživanje nagoveštava vrlo zanimljive, heterogene rezultate, i to samo na području Srbije. Kada se budu našli na jednom mestu, zajedno sa radovima Albanaca koji su boravili u Makedoniji, Srba koji su bili na Kosovu, Hrvata iz Crne Gore, crnogorskih umetnika koji su putovali u Bosnu i Hercegovinu i onih iz Bosne koji su bili u Albaniji, može se očekivati vrlo informativan i umetnički obojen događaj za posetioce izložbe.
- Rezultat je neizvestan, jer je izraz svih umetnika koji rade drugačiji. Biće dosta materijala koji će se spojiti u celinu. Biće to putujuća izložba po Zapadnom Balkanu, a onda i po Evropi i šire - završava Grozdanovski.
Link: www.theculturelobby.com
(Objavljeno u INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 14.11.2009.)
Alternativna istorija kulturne svesti
Utisak ovih umetnika je da se mišljenje ljudi razlikuje na nivou: provincija - grad, kao i po starosnom dobu, a da mladi najčešće izražavaju nadu o studiranju u Evropi, kao i o implementaciji nekih evropskih obrazovnih programa na srpske univerzitete. "Ima raznovrsnih odgovora - od klanja svinja po dvorištima, od čije zabrane zaziru seljaci u Vojvodini, do potrebe za javnim toaletima u Beogradu"Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)
Vranje, SRBIJA
Fotografija, zvučni zapis i odgovor na pitanje - "Šta mislite da će se promeniti ili nestati kada vaša zemlja uđe u Evropsku uniju?" - uzduž i popreko zemalja Zapadnog Balkana, predstavlja osnovnu ideju projekta "Lobi kulture", čiji je cilj da zabeleži jedan istorijski i kulturni trenutak regiona u tranziciji, koji teži ulasku u Evropsku uniju. Po dva umetnika iz svake zemlje (Albanija, BiH, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, plus Kosovo pod rezolucijom UN 1244) angažovano je da u susednoj zemlji sprovede istraživanje i prikupi materijal baziran na subjektivnim stavovima građana. Glavni koordinator projekta je nevladina organizacija "Kiosk" iz Beograda, u partnerstvu sa regionalnim centrima za savremenu umetnost. Među donatorima projekta je program za umetnost British Council-a (British Council Creative Collaboration), Fond za otvoreno društvo Srbija, Evropski fond za kulturu (European cultural fondation) i drugi.
Aleksandar Grozdanovski i Ljupčo Temelkovski su vizuelni umetnici iz Bitolja (Makedonija) koji su u oktobru 16 dana putovali po Srbiji i prikupljali materijal, koji će po završetku projekta biti prezentovan na internetu u formi knjige, kao interaktivna putujuća izložba i GPS mapa, putem koje će ljudi moći da pregledaju umetnički rad kroz region.
- Ovo je jedan kreativni proces, eksperiment. Stvaramo alternativnu istoriju kulturne svesti u datom momentu, koja do sada i na ovaj način nije rađena na ovom prostoru - objašnjava za WAVE magazine Aleksandar Grozdanovski na isteku petnaestog dana istraživanja po Srbiji, u Vranju.- Naša ruta obuhvatila je 13 gradova u Srbiji - Suboticu, Beograd, Vršac, Plandište, Loznicu, Užice, Novi Sad, Novi Pazar, Niš, Bor, Jagodinu, Vranje i Bujanovac. Sagovornici se biraju slučajnim izborom na ulici ili uz pomoć lokalnih koordinatora i kontakata. U proseku se radi sa pet do deset ljudi po gradu i to su osobe različitog profila, od poljoprivrednika do intelektualaca - kaže Grozdanovski. Ovakav pristup ne predstavlja klasično institucionalno i statističko ispitivanje javnog mnjenja, ali svakako svedoči o informisanosti ljudi sa raznih podneblja o Evropskoj uniji i šta članstvo njihove zemlje u EU za njih znači na jednom subjektivnijem i ličnijem nivou.
- Mislim da je ovo baš dobar projekat, jer niko ne radi na ovakav način. Iz odgovora se vidi koliko ljudi uopšte razmišljaju o EU. Bilo je sasvim nerealnih odgovora u kojima se očekuje vaskrs finansijske situacije od ulaska u EU. Neki ljudi su pričali i po pola sata. Na kraju ćemo izabrati po dve-tri rečenice koje će pratiti fotografiju, a biće dostupan i audio zapis odgovora. Napraviće se i GPS mapiranje i uneti koordinate, da se tačno zna gde je urađen intervju ili napravljena fotografija - rekao je za WAVE magazine Ljupčo Temelkovski. Njegov lični utisak je da ljudi u pojedinim mestima u Srbiji i nisu mnogo informisani o značenju i značaju EU u odnosu na Srbiju i njih same.
- Mnoge ljude EU uopšte i ne zanima, jer oni imaju egzistencijalnih problema da prežive. I oni se uopšte i ne nadaju članstvu. Totalna depresija je recimo u Boru i to se jasno vidi samo šetnjom kroz grad. Oni kao da žive u nekoj svojoj dimenziji.Grozdanovski takođe deli mišljenje da nivo informisanosti o evrointegracijama nije dovoljan, ali da su ljudi mahom komunikativni i žele da govore.
- Nismo imali nikakvih problema ili distance, izuzev u Jagodini i Vranju, gde je bilo ljudi koji nisu znali ili imali šta da kažu, a u ovim gradovima bilo je i onih koji su želeli da ostanu anonimni.
Utisak ovih umetnika je da se mišljenje ljudi razlikuje na nivou: provincija - grad, kao i po starosnom dobu, a da mladi najčešće izražavaju nadu o studiranju u Evropi kao i o implementaciji nekih evropskih obrazovnih programa na srpske univerzitete.
- Ima raznovrsnih odgovora - od klanja svinja po dvorištima, od čije zabrane zaziru seljaci u Vojvodini, do potrebe za javnim toaletima u Beogradu. Cela ruta je bila zanimljiva. Žalim što nismo ostali u Novom Pazaru dan duže - kaže Grozdanovski.
Temelkovski dodaje da je Novi Pazar interesantan jer je drugačiji, zbog velikog prisustva muslimanske populacije: "Ljudi tamo se bave tekstilom i dosta pričaju o otvaranju tržišta da bi mogli da plasiraju svoje proizvode".
Ovo istraživanje nagoveštava vrlo zanimljive, heterogene rezultate, i to samo na području Srbije. Kada se budu našli na jednom mestu, zajedno sa radovima Albanaca koji su boravili u Makedoniji, Srba koji su bili na Kosovu, Hrvata iz Crne Gore, crnogorskih umetnika koji su putovali u Bosnu i Hercegovinu i onih iz Bosne koji su bili u Albaniji, može se očekivati vrlo informativan i umetnički obojen događaj za posetioce izložbe.
- Rezultat je neizvestan, jer je izraz svih umetnika koji rade drugačiji. Biće dosta materijala koji će se spojiti u celinu. Biće to putujuća izložba po Zapadnom Balkanu, a onda i po Evropi i šire - završava Grozdanovski.
Link: www.theculturelobby.com
(Objavljeno u INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 14.11.2009.)
Alternative History of Cultural Awareness
"The Culture Lobby" project
Alternative History of Cultural Awareness
The artists are under the impression that opinions widely differ according to the location of interviewees, and there is also a variety between opinions of certain age groups. The young mostly express hope for studying in EU and the implementation of some European education models at Serbian universities. 'The replies to what would change included a whole list of things, from home pig slaughtering (a ban villagers in Vojvodina are anxious about), to public toilets in Belgrade'
By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)
from Vranje, SRBIJA
Translation: MARIJA KOVAČ
By the means of photographs, audio recordings and surveys, The Culture Lobby project is trying to examine cultural memory in the process of EU integration in the Western Balkans, in the countries yearning to join EU and the question it asks is: 'What do you think will change or disappear in your everyday life when your country joins the European Union?' Two artists from each of the Western Balkan countries (Albania, Bosnia-Hercegovina, Croatia, Macedonia, Montenegro, Serbia and Kosovo under UN resolution 1244) were to collect the subjective views of citizens in the cities, towns and villages of a participating country that is not their own. The Project Manager is from KIOSK (an NGO based in Belgrade) and it works in cooperation with regional centres for contemporary art. Founders and donors of the programme include British Council Creative Collaboration, Fund for an Open Society (Serbia), European Cultural Foundation and others.
Aleksandar Grozdanovski and Ljupčo Temelkovski, video artists from Bitola (Macedonia), conducted a 16-day research in Serbia, the result of which will be presented on the internet as an e-book, an interactive exhibition and a GPS map, with which viewers will be able to take the cultural journey through the region.
- This is an experiment, a creative process. We are creating an alternative history of cultural awareness at this time, and that is something that has never been done, never like this - explained for WAVE magazine Aleksandar Grozdanovski on the 15th day of his research, in Vranje.
- Our tour has included 13 towns in Serbia, namely Subotica, Belgrade, Vršac, Plandište, Loznica, Užice, Novi Sad, Novi Pazar, Niš, Bor, Jagodina, Vranje and Bujanovac. The interviewees were either random passengers in the street or somebody local cordinators suggested. There are usually 5 to 10 interviews in each town and they are people form different walks of life (from farmers to intellectuals) - says Grozdanovski. This kind of data selection is not typical of standard public surveys, but is certainly says a lot about what people in these countries know and think about EU and what a potential EU membership would mean to them on a more personal level.
- I have a very high opinion about this project because there is not usually anything like this. Replies clearly show how much people actually think about EU. We had some completely unrealistic answers in which you could see the people expect an utter financial rebirth of their countries when they enter EU. Some chatted for half an hour on the subject. In the end we will choose two, maybe three sentences to go with each picture, and the audio recording will be available as well. GPS coordinates will tell you exactly were the photos were taken or interviews made - stated Ljupčo Temelkovski. Personally, he had an impression that people in some parts of Serbia were not well informed about EU and its importance to Serbia or themselves.
- Many people could not care less for EU because they are fighting on daily basis to survive. They don't think that EU membership is likely, either. Deep depression has taken over Bor, for example, and it is seems that people there live in a (black) dimension of their own.
Grozdanovski also feels that people lack the information, but they are mostly communicative and willing to talk.
- We haven't had any problems, apart from Jagodina and Vranje,where some people didn't know what to say and others chose to stay anonymous.
The artists are under the impression that opinions widely differ according to the location of interviews, and there is also a variety between opinions of certain age groups. The young mostly express hope for studying in EU and the implementation of some European education models at Serbian universities.
- The replies to what would change included a whole list of things, from home pig slaughtering (a ban villagers in Vojvodina are anxious about), to public toilets in Belgrade. The whole tour was very interesting. I wish we stayed in Novi Pazar a day longer - says Grozdanovski.
Temelkovski adds that what makes Novi Pazar interesting is its large muslim population. 'The people are in the textile business there and they often mentioned how the market would expend and that would enable them to sell their products better.'
This research has some interesing , suprising and opposing findings, even in Serbia exclusively. Combined with what Albanians filmed in Macedonia, Serbs in Kosovo, Croats in Montenegro, Montenigrins in Bosnia nad Bosnians in Albania, the artistic outcome will without a doubt be very informative.
- The result is unpredictable because the artists involved have different styles. A lot of material will have to be made a whole. The final exhibition will travel through the Balkans, then on to Europe and on, and on - concludes Grozdanovski.
Link: www.theculturelobby.com
(Published on INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 11.11.2009.)
Alternative History of Cultural Awareness
The artists are under the impression that opinions widely differ according to the location of interviewees, and there is also a variety between opinions of certain age groups. The young mostly express hope for studying in EU and the implementation of some European education models at Serbian universities. 'The replies to what would change included a whole list of things, from home pig slaughtering (a ban villagers in Vojvodina are anxious about), to public toilets in Belgrade'By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)
from Vranje, SRBIJA
Translation: MARIJA KOVAČ
By the means of photographs, audio recordings and surveys, The Culture Lobby project is trying to examine cultural memory in the process of EU integration in the Western Balkans, in the countries yearning to join EU and the question it asks is: 'What do you think will change or disappear in your everyday life when your country joins the European Union?' Two artists from each of the Western Balkan countries (Albania, Bosnia-Hercegovina, Croatia, Macedonia, Montenegro, Serbia and Kosovo under UN resolution 1244) were to collect the subjective views of citizens in the cities, towns and villages of a participating country that is not their own. The Project Manager is from KIOSK (an NGO based in Belgrade) and it works in cooperation with regional centres for contemporary art. Founders and donors of the programme include British Council Creative Collaboration, Fund for an Open Society (Serbia), European Cultural Foundation and others.
Aleksandar Grozdanovski and Ljupčo Temelkovski, video artists from Bitola (Macedonia), conducted a 16-day research in Serbia, the result of which will be presented on the internet as an e-book, an interactive exhibition and a GPS map, with which viewers will be able to take the cultural journey through the region.
- This is an experiment, a creative process. We are creating an alternative history of cultural awareness at this time, and that is something that has never been done, never like this - explained for WAVE magazine Aleksandar Grozdanovski on the 15th day of his research, in Vranje.- Our tour has included 13 towns in Serbia, namely Subotica, Belgrade, Vršac, Plandište, Loznica, Užice, Novi Sad, Novi Pazar, Niš, Bor, Jagodina, Vranje and Bujanovac. The interviewees were either random passengers in the street or somebody local cordinators suggested. There are usually 5 to 10 interviews in each town and they are people form different walks of life (from farmers to intellectuals) - says Grozdanovski. This kind of data selection is not typical of standard public surveys, but is certainly says a lot about what people in these countries know and think about EU and what a potential EU membership would mean to them on a more personal level.
- I have a very high opinion about this project because there is not usually anything like this. Replies clearly show how much people actually think about EU. We had some completely unrealistic answers in which you could see the people expect an utter financial rebirth of their countries when they enter EU. Some chatted for half an hour on the subject. In the end we will choose two, maybe three sentences to go with each picture, and the audio recording will be available as well. GPS coordinates will tell you exactly were the photos were taken or interviews made - stated Ljupčo Temelkovski. Personally, he had an impression that people in some parts of Serbia were not well informed about EU and its importance to Serbia or themselves.
- Many people could not care less for EU because they are fighting on daily basis to survive. They don't think that EU membership is likely, either. Deep depression has taken over Bor, for example, and it is seems that people there live in a (black) dimension of their own.Grozdanovski also feels that people lack the information, but they are mostly communicative and willing to talk.
- We haven't had any problems, apart from Jagodina and Vranje,where some people didn't know what to say and others chose to stay anonymous.
The artists are under the impression that opinions widely differ according to the location of interviews, and there is also a variety between opinions of certain age groups. The young mostly express hope for studying in EU and the implementation of some European education models at Serbian universities.
- The replies to what would change included a whole list of things, from home pig slaughtering (a ban villagers in Vojvodina are anxious about), to public toilets in Belgrade. The whole tour was very interesting. I wish we stayed in Novi Pazar a day longer - says Grozdanovski.
Temelkovski adds that what makes Novi Pazar interesting is its large muslim population. 'The people are in the textile business there and they often mentioned how the market would expend and that would enable them to sell their products better.'
This research has some interesing , suprising and opposing findings, even in Serbia exclusively. Combined with what Albanians filmed in Macedonia, Serbs in Kosovo, Croats in Montenegro, Montenigrins in Bosnia nad Bosnians in Albania, the artistic outcome will without a doubt be very informative.
- The result is unpredictable because the artists involved have different styles. A lot of material will have to be made a whole. The final exhibition will travel through the Balkans, then on to Europe and on, and on - concludes Grozdanovski.
Link: www.theculturelobby.com
(Published on INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 11.11.2009.)
Friendship even when you lose
Interview: Mallory de la Villemarque, kiteboarder
Friendship even when you lose
I remember when I was living in Costa Rica (for three years), I started to surf as there wasn't wind in this place so we had to quit windsurfing, and once I was in one of the best known spots of the country (playa hermosa). There were perfect waves and hundreds of surfers catching them and I was waiting in the water together with my brother when we saw a crocodile swimming just about 2-3 meters from us and we went out of the sea like crazy...
By MILENA STOŠIĆ
from Niš, SERBIA
Mallory de la Villemarque started with sailing boats and windsurfing in Guadelupe at the age of 7. Later he moved to Tarifa, one of the best places for this kind of sport, where international riders meet. Thanks to hard trainings and great love for kiteboarding, Mallory reached numerous high results in his career. Since this year he is planing to combine his involvement in kiteboarding with studies, too. This 22-years-old young man, who traveled all around the world to compete, speaks for WAVE magazine about his sport, beginings, competitions, rivality, about success and future plans.
- My dad used to compete in sailing boats and my brother and me started wind surfing at the age of 7. Kiting is quite new sport, so there were not so many adepts when I started. I was lucky to be in the right place and to find my first sponsor. In one of my first world championship competitions, the team manager Jaime Herraiz, a pro kiter by this time, saw me doing good in Brazil and he liked it. I already was in the brand, but just with the shop. Since that moment I entered the team, first national and then international. Since then, I am with North kiteboarding, which is the biggest brand, more or less, as they treat me really well and we work good together. It starts with loads of passion and ambition. When you have that and keep having fun and enjoying every time you learn new tricks, and if you like to compete - good results comes alone - explains his begining Mallory.
How difficult it is to dedicate to this sport?
The kiting takes much time, as it's not only about riding, but training also, keep in contact with photographers, cameras and sponsors; it's about trips, development of the material, meetings... It's like beeing your own agent. And at certain level you need loads of training and motivation.
Is this sport dangerous and tricks that you do? How often are injuries?
We have quite more injuries lately, because the sport became a bit more hardcore in a way that the last tendency is newschool based on powered tricks, pretty much like wakeboarding, so we are starting to see some injuries: knee, ankle, shoulder... So, we start to train in order to avoid them. The main tricks are handle passes. It consist in passing the bar in or back from one hand to the other, so it means when unhook (we hold the kite with the power of our arms and not the harness anymore) jump and pass the bar so it needs some strength and technic. We have plenty of variations of handlepasses. Anyway, kiteboarding is better to me than wakeboarding because we can do many different things, we are not behind a boat, we can jump high, ride waves, take the board off our feet...
What about rivality in kiteboarding?
In competition you'll always find some unpleasant people, but in general we don't have it so much. Even if some pressure, sometimes it's just a bit of tension. I have never seen a fight in kiting.
You had many great results - twice French champion, European junior champion, Vice World junior champion, many great results as a senior. Which one is particularly special for you?
I remember the competition of Cabarete, one step from the world championship, where I did my first podium in freestyle - 3rd. This was hard, loads of emotions and I was damn happy to be up there... Really exciting moments when I think about it. I had a heat for the 4th position against my friend and I won. It was really hard, and stressful for both of us. I was even sad to win against him and then when I won the next heat he came to say congrats. So there is friendship even when you lose. And this feels just great. Also, it was amazing when i got my first pro model from North Kiteboarding - Mallory pro. This was one of my biggest goals when I was a kid and looking at all these surf and windsurf magazines. I wanted so much to have a board with my name on it, just like pro riders in magazines. And i finally had it in 2008.
You've been all around the world to compete?
Yes, that is part of the job I like the most. I have been in Mexico, Venezuela, Brazil, Chile, Costa Rica, most countries of Europe (France, Spain, Germany, Belgium, Italy, Lithuania, England...), Mauritius, USA, Canada. I remember when I was living in Costa Rica (for three years) I started to surf as there wasn't wind in this place so we had to quit windsurfing. Once I was in one of the best known spots of the country (playa hermosa), there were perfect waves and hundreds of surfers catching them and I was waiting in the water together with my brother when we saw a crocodile swimming just about 2-3 meters from us and we went out of the sea like crazy... Egypt has been the most easthern part I've been in the world, so I'd like to visit Asian countries (Philippines is planned already for this winter) and maybe Western Balcans, too. I'd also like to go to Australia, Tahiti would be my No.1 (fighting with the Maldives!!!).
So, after all those trips, how Tarifa looks like to you now?
Tarifa is really the Mecca of kiteboarding and windsurfing in Europe. It is perfect place for training and the place itself, it's beautiful. There are all kind of conditions during the whole year - different winds, spots, a lot of wind. If you come in summer you'll be amazed how many kites are there.
Nevertheless you will move to Nice?
Yes. I will be studying in Nice for 2 years and then i'll do two more in Hawaii. After a gap of 4 years of competitons and traveling, I decided to start again, as I want to do something new, but combined with sport. It's sport management and I think that this school will be the best for me and my kiting career. It was a big decision for me to decide to study and to change my hometown. Good thing is that I'm going to Nice with my girlfriend.
Is she in sports, too?
She does kite. She's German form Munich and she use to compete in athletics, but not anymore. She was on Erasmus in Spain, near Tarifa and we met on the beach two years ago. Actually, my boss sent me a wetsuit for a girl, a friend of his and when i gave it to her that's how all started. Thanks to an ION wetsuit.
What would be your advice for youngsters interested in this sports?
If they really have the dream to become a pro rider or to compete and do this sport life - for sure never leave it, keep going for it and things will come slowly to you. But on the other side : I would say to at least finish the bachelor and if you have to stop for some years just come back, because you'll need it. I would never change my experience and decision but I was aware that at some point you have to start again.
If you want to do kiteboarding and to compete you need to be a part of a club and federated, and if you are really into this you need to find sponsor as well. One board can cost you, depending on the brand, around 500-700 euros, but you can earn much more. Not many people become pro and obviously this sport ask sacrificing but according to Mallory - it can bring lots of happiness and fun to one who is truly devoted and interested in it. Despite all his successes and experience Mallory's main values are to "stay humble, be openminded and friendly to the people". - That's what i try to do and like to have back from the people".
(Published on INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 12.09.2009.)
Friendship even when you lose
I remember when I was living in Costa Rica (for three years), I started to surf as there wasn't wind in this place so we had to quit windsurfing, and once I was in one of the best known spots of the country (playa hermosa). There were perfect waves and hundreds of surfers catching them and I was waiting in the water together with my brother when we saw a crocodile swimming just about 2-3 meters from us and we went out of the sea like crazy...By MILENA STOŠIĆ
from Niš, SERBIA
Mallory de la Villemarque started with sailing boats and windsurfing in Guadelupe at the age of 7. Later he moved to Tarifa, one of the best places for this kind of sport, where international riders meet. Thanks to hard trainings and great love for kiteboarding, Mallory reached numerous high results in his career. Since this year he is planing to combine his involvement in kiteboarding with studies, too. This 22-years-old young man, who traveled all around the world to compete, speaks for WAVE magazine about his sport, beginings, competitions, rivality, about success and future plans.
- My dad used to compete in sailing boats and my brother and me started wind surfing at the age of 7. Kiting is quite new sport, so there were not so many adepts when I started. I was lucky to be in the right place and to find my first sponsor. In one of my first world championship competitions, the team manager Jaime Herraiz, a pro kiter by this time, saw me doing good in Brazil and he liked it. I already was in the brand, but just with the shop. Since that moment I entered the team, first national and then international. Since then, I am with North kiteboarding, which is the biggest brand, more or less, as they treat me really well and we work good together. It starts with loads of passion and ambition. When you have that and keep having fun and enjoying every time you learn new tricks, and if you like to compete - good results comes alone - explains his begining Mallory.
How difficult it is to dedicate to this sport?The kiting takes much time, as it's not only about riding, but training also, keep in contact with photographers, cameras and sponsors; it's about trips, development of the material, meetings... It's like beeing your own agent. And at certain level you need loads of training and motivation.
Is this sport dangerous and tricks that you do? How often are injuries?
We have quite more injuries lately, because the sport became a bit more hardcore in a way that the last tendency is newschool based on powered tricks, pretty much like wakeboarding, so we are starting to see some injuries: knee, ankle, shoulder... So, we start to train in order to avoid them. The main tricks are handle passes. It consist in passing the bar in or back from one hand to the other, so it means when unhook (we hold the kite with the power of our arms and not the harness anymore) jump and pass the bar so it needs some strength and technic. We have plenty of variations of handlepasses. Anyway, kiteboarding is better to me than wakeboarding because we can do many different things, we are not behind a boat, we can jump high, ride waves, take the board off our feet...
What about rivality in kiteboarding?
In competition you'll always find some unpleasant people, but in general we don't have it so much. Even if some pressure, sometimes it's just a bit of tension. I have never seen a fight in kiting.
You had many great results - twice French champion, European junior champion, Vice World junior champion, many great results as a senior. Which one is particularly special for you?
I remember the competition of Cabarete, one step from the world championship, where I did my first podium in freestyle - 3rd. This was hard, loads of emotions and I was damn happy to be up there... Really exciting moments when I think about it. I had a heat for the 4th position against my friend and I won. It was really hard, and stressful for both of us. I was even sad to win against him and then when I won the next heat he came to say congrats. So there is friendship even when you lose. And this feels just great. Also, it was amazing when i got my first pro model from North Kiteboarding - Mallory pro. This was one of my biggest goals when I was a kid and looking at all these surf and windsurf magazines. I wanted so much to have a board with my name on it, just like pro riders in magazines. And i finally had it in 2008.You've been all around the world to compete?
Yes, that is part of the job I like the most. I have been in Mexico, Venezuela, Brazil, Chile, Costa Rica, most countries of Europe (France, Spain, Germany, Belgium, Italy, Lithuania, England...), Mauritius, USA, Canada. I remember when I was living in Costa Rica (for three years) I started to surf as there wasn't wind in this place so we had to quit windsurfing. Once I was in one of the best known spots of the country (playa hermosa), there were perfect waves and hundreds of surfers catching them and I was waiting in the water together with my brother when we saw a crocodile swimming just about 2-3 meters from us and we went out of the sea like crazy... Egypt has been the most easthern part I've been in the world, so I'd like to visit Asian countries (Philippines is planned already for this winter) and maybe Western Balcans, too. I'd also like to go to Australia, Tahiti would be my No.1 (fighting with the Maldives!!!).
So, after all those trips, how Tarifa looks like to you now?
Tarifa is really the Mecca of kiteboarding and windsurfing in Europe. It is perfect place for training and the place itself, it's beautiful. There are all kind of conditions during the whole year - different winds, spots, a lot of wind. If you come in summer you'll be amazed how many kites are there.Nevertheless you will move to Nice?
Yes. I will be studying in Nice for 2 years and then i'll do two more in Hawaii. After a gap of 4 years of competitons and traveling, I decided to start again, as I want to do something new, but combined with sport. It's sport management and I think that this school will be the best for me and my kiting career. It was a big decision for me to decide to study and to change my hometown. Good thing is that I'm going to Nice with my girlfriend.
Is she in sports, too?
She does kite. She's German form Munich and she use to compete in athletics, but not anymore. She was on Erasmus in Spain, near Tarifa and we met on the beach two years ago. Actually, my boss sent me a wetsuit for a girl, a friend of his and when i gave it to her that's how all started. Thanks to an ION wetsuit.
What would be your advice for youngsters interested in this sports?
If they really have the dream to become a pro rider or to compete and do this sport life - for sure never leave it, keep going for it and things will come slowly to you. But on the other side : I would say to at least finish the bachelor and if you have to stop for some years just come back, because you'll need it. I would never change my experience and decision but I was aware that at some point you have to start again.If you want to do kiteboarding and to compete you need to be a part of a club and federated, and if you are really into this you need to find sponsor as well. One board can cost you, depending on the brand, around 500-700 euros, but you can earn much more. Not many people become pro and obviously this sport ask sacrificing but according to Mallory - it can bring lots of happiness and fun to one who is truly devoted and interested in it. Despite all his successes and experience Mallory's main values are to "stay humble, be openminded and friendly to the people". - That's what i try to do and like to have back from the people".
(Published on INTERNATIONAL YOUTH WEB MAGAZINE WAVE www.wavemagazine.net: 12.09.2009.)
Пријавите се на:
Постови (Atom)